BOSANAC ZAVIO U CRNO FIRMU U NJEMAČKOJ: POGLEDAJTE ŠTA JE URADIO…

Neimenovani 24-godišnji državljanin BiH uhvaćen je tokom rada na crno na gradilištu u njemačkom Hemingenu.

On je sedamnaesti radnik koji je na istom gradilištu uhvaćen u samo nekoliko dana, a carinska služba je već naložila njegovu deportaciju iz Njemačke.

Još gore je prošla firma kod koje je radio, jer njegovim poslodavcima prijeti kazna od čak 50.000 eura.

Neimenovani radnik je u državu ušao kao turista, te počeo da radi bez dozvole zbog čega mu prijeti i zabrana ulaska u Njemačku, javljaju tamošnji mediji.

Inače, radove na izgradnji naselja u kojem je državljanin BiH radio izvodi firma iz Ludvizburga, a podizvođač je jedna Berlinska kompanija koja je odranije poznata po angažovanju ilegalnih radnika.

fokus.ba

POGLEDAJTE I OVO:

Tamna strana rada na crno u Njemačkoj

Desetine hiljada ljudi sa prostora bivše SFRJ rade na crno u Njemačkoj. Neki vjeruju da ih čekaju med i mlijeko. Drugi znaju da će raditi na crno, ali bivaju prevareni za novac. Posrednički prevarantski biznis cvjeta.

Dino Mehić je od onih iz IT-sektora, mladih koje bije glas da su im i u ekonomskom čemeru Balkana sva vrata otvorena. Pa ipak Dino baš i nije video izlaz iz jednog malog mjesta u centralnoj Bosni nego da povjeruje ljudima koje ne zna i ponudi koja, ako se o njoj misli hladnom glavom, zvuči previše dobro da bi bila istinita. Rekli su mu da samo uplati 200 evra za mjesečni smještaj i o svom trošku dođe u Špigelau, bavarsku varoš blizu tromeđe sa Austrijom i Češkom. Čekaće ga, rekli su, soba samo za njega, dozvola za rad i posao u struci i sve je, mora biti, zvučalo kao mala gastarbajterska utopija.

Kada je konačno stigao pred trošnu seosku kuću u kojoj je trebalo da stanuje, shvatio je da je nasjeo na prilično jeftinu prevaru. Pedesetak ljudi iz Hrvatske, Srbije i BiH bilo je potrpano u desetak soba, tu je negdje bio i ležaj za njega, samo što su „agenti” sada tražili 500 evra mjesečno. I još su mu rekli da će mu na ime sređivanja papira odbijati 15 odsto od svake plate. Uzgred, nikakva IT firma nije čekala na Dina i on je shvatio da će vjerovatno završiti na baušteli, obespravljen i opljačkan. Kući se vratio kada su „agenti” još htjeli da mu uzmu i pasoš.

Dino se uopšte ne zove Dino i svoju priču je za DW ispričao, kao i mnogi drugi, pod uslovom da ne otkrivamo njegovo pravo ime. Jer, radnici iz bivše Jugoslavije koji na crno rade u Njemačkoj uglavnom su osramoćeni jer su pali na trik, ali i uplašeni da se ne zamjere mrežama prevaranata za koje tvrde da su dobro organizovane i potencijalno opasne. Uz to, svako ko je makar dan radio na crno prekršio je zakon – ako o tome govori javno, u najgorem slučaju bi mogao u zatvor, u blažem bi mogao da ostane bez prava da turistički putuje u Šengensku zonu.

Glavni izvoznici radnika na crno

Pojava je masovna. Prema posljednjim dostupnim podacima, samo u prvoj polovini prošle godine je pokrenuto 65.755 postupaka protiv ilegalnih radnika. Do tih internih podataka njemačke Carine, koja je zadužena za suzbijanje rada na crno, došao je list Velt, a pretpostavlja je da je broj neotkrivenih slučajeva višestruko veći. Među deset zemalja koji su glavni izvor radnika na crno nalaze se, osim premale Crne Gore, sve ostale zemlje iz balkanske čekaonice EU: Albanija, Srbija, Bosna, Makedonija, Kosovo. Pobrojane su još Ukrajina, Moldavija, Turska, Vijetnam i Gana. Najdublje crne rupe su građevinska branša, restorani i hoteli.

Lokalne novine su u Njemačkoj pune izvještaja prema kojima desetine službenika Carine opkole gradilište sa kojeg ilegalci panično pokušavaju da pobjegnu. Predradnici ili predstavnici firme koja izvodi radove po pravilu kažu da o tome nemaju pojma, i sve svale na podizvođače. Uhvaćeni radnici najčešće ne znaju šta da kažu jer niti znaju jezik niti šta im je činiti. Klasična mjera je proterivanje iz Njemačke. Ako pri sebi imaju neke falsifikovane papire, onda ih Carina predaje policiji i čeka ih krivična prijava.

Sve je to rizikovao Darko Sekulić (26) iz Valjeva. Za razliku od Dina kojem smo izmislili ime, Darko je riješio da se obrati javnosti i da pravdu istjera i sudskim putem. Kaže da ga je prevario kućni prijatelj koji ga je odveo u Maribor u firmu „Sluger”, navodno sasvim legalna, provjerena stvar. Prijatelj ga je upoznao sa dvojicom suvlasnika firme, ali su se ta trojica „ortaka” ubrzo posvađala zbog međusobnih dugovanja. Darko je ipak iz Slovenije putovao u Grac da radi, zatim u Njemačku. „Radio sam fasade. Tad sam prvi put to radio, učio sam uz iskusne majstore. Oni su pogađali posao i već su pogodili tri zgrade”, priča on za DW.

„Bili smo smješteni u kontejnerima. To nikako nije izgledalo. Četiri kreveta u jednom kontejneru. Hrana je bila naša, u blizini smo imali prodavnicu i dobijali smo 50 evra nedjeljno za hranu. Nije bilo šanse da se od toga prehranimo, trošio sam i pare koje sam ponio iz Srbije”, kaže Sekulić. „Nismo imali nikakav ugovor, nešto smo popunjavali u firmi, ali ko zna šta je to bilo.” Kad su pitali kada će konačno radne vize, dobili su nešto na slovenačkom odštampano na običnom papiru.

„U tom trenutku uopšte nisam razmišljao, samo mi je bilo da se vratim kući, dijete mi je imalo sedam, osam mjeseci. Vratio sam se bez ičega. Poslije kad sam razmislio, neću ja njemu da ostavim pare…” Kada je o ovome objavio status na Fejsbuku, javila su mu se, tvrdi, još devetorica ljudi nasamarenih preko iste mariborske šeme. Ali su stigle i prijetnje – da će ga upucati, da će ga prijaviti za rad na crno… Tako je Darko Sekulić podnio krivične prijave u Valjevu i Mariboru. „Tjeraću to do kraja, neću ih pustiti ni za šta na svijetu. Imam svjedoke koji su bili, koji su radili…”

DW

Loading...

ZAPRATITE NAS NA INSTAGRAMU :

FACEBOOK KOMENTARI

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *