DODIK OVO SENADU NIKAD NEĆE OPROSTITI: U DNEVNIK DOVEO ČOVJEKA KOJI JE URADIO DODIKU ONO ŠTO NIKO DO SAD…

Dragan Bursać rođen je prije 40 godina u podgrmečkom zaseoku Bursaći, nadomak Bosanskog Petrovca. Piše od rođenja. Ili su ga to slagali. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a onda, u osvit rata odlazi u Novi Sad, gdje završava gimnaziju i upisuje filozofiju.

Pravi time out od školovanja – i, kako veli, greškom upoznaje «Opstanak» – kao vojnik VRS-a. «Nema tog ratišta i tog teritorija, koje nije palo u ruke protivničke strane, a da se Bursać prije toga nije pojavio na istom». Pred kraj rata, ranjen je u petu. Njegov djed, partizanski prvoborac i nosilac partizanske spomenice, mu je rekao da to nije rana, jer se povlačio. Ignorisao je tu opasku.

Nakon rata, u Novom Sadu završava filozofiju, a u Banjaluci sociologiju. Na magistarskim studijima je iz oblasti savremene filozofije. Sve vrijeme piše za studentske časopise «Bum» i «Buka». Nakon toga, od 2000. radi na Radio Banjaluci.

Od 2007. kako kolumnista radi na portalu «Buka». Dobitnik je nagrade za najbolju kratku priču, nagrade «Srđan Aleksić» i «UNICEF-ove nagrade».

Piše koliko ga tastatura nosi.

RED JE DA SE MOSTARCI PRVO DOGOVORE DA SU HERCEGOVCI

Pa, gdje mi to živimo, gospodine Bursać?

Nažalost, ovdje. Između grobova predaka i septičkih jama, staračkih domova i bauštele u Njemačkoj. To naše ovdje je vječita privremenost. E, a znaš ko je rekao da smo mi vječita privremenost? Milorad Dodik! Pa da.

On je obilazeći svijet, školujući djecu u inostranstvu i bogateći se, izdresirao «svoj» narod da vječno voli komad samo vukojebnice. Na silu, ali kobiva voli. To je to naše «ovdje».

Je li Banja Luka baš toliko daleko od Sarajeva?

Kako kome i kako se uzme. Meni je npr. tri sata udaljeno Sarajevo od Banjaluke, a nekome je 30 godina. Nekome je Sarajevo Teheran, nekome mjesto prijatelja i susreta, a nekome nije ništa. Nažalost.

Dabome, transverzala važi i u obrnutom smjeru. A, sad ozbiljno, mada je i ovo do sad smrtno ozbiljno, gre’ota je da djeca iz Sarajeva ili Banjaluke ne odu bar jednom godišnje na ekskurzije u ova dva grada. Da posjete muzeje (barem one koji još rade), pa da vide, kako to nisu naseobine četnika i balija, nego ljudi poput njih.

Koji furaju iste mobitele, kučiće, mačiće, koji imaju isti karijes na četvorci, koji jedu pite, bureke, ćevape, koji imaju svoje tajkune i zlatnu mladež po tržnim centrima. Sve je to u pet deka, a ne u petsto kilometara ili godina.

Kako ćemo Mostar smjestiti u taj trokut?

Nikako. Što ćemo njih miješati sa nama, hahaha…. Naravno, šalim se. Pa mislim, red je da se Mostarci prvo dogovore da su Hercegovci, da je ostatku planete apsolutno nebitno na kojoj strani Neretve žive i da se, brate mili, počnu posjećivati mladi, a bez da ih 6 kamera i 10 portala prate.

Imam osjećaj da je lakše osvojiti Mount Everest nego maloljetnoj osobi iz Zapadnog preći u Istočni Mostar. Čak je suludo pisati velikim slovima ovo «istočni» i «zapadni».

Ma, znate kako, imam osjećaj da je svima prijatno u tom Mostaru osim Mostaraca. Sve im nešto usko, pa opet široko. A, kao da ne znaju da imaju najljepši grad u zemlji.

Dabome, volio bih tu pametnu hercegovačku djecu vidjeti u Banjaluci i Sarajevu, a volio bih još više, male bosanske glavice vidjeti na hercegovačkom suncu. Ovo ja hvalim Hercegovinu zato što mi je žena Hercegovka. Samo da se zna.

Ali, ima ova Bosna i Hercegovina još gradova: Zenica, Trebinje, Tuzla, Bihać, Prijedor, Široki Brijeg… Šta ćemo, kako ćemo sve to uvezati?

Autom. Pazi, obišao sam uz «Kafu za BUKOM», gotovo sve i jedno mjesto u ovoj našoj zemlji. I da, svugdje predivni ljudi, dobra atmosfera, ljubaznost…Ali, osjetio sam da su ti ljudi zapostavljeni. Osjećaju se izolovano. Nekad je to čak dobro.

Primjerice, Tuzla, sa radničkim i antifašističkim duhom, sa svom tom DJ i MC scenom… Trebinje, koje izlazi na dva mora – hrvatsko i crnogorsko, hahaha… Zaista, Trebinje koje je dragulj ove zemlje, Bihać sa Unom…

Jebote, sam sebi zvučim kao turistički vodič u pokušaju. Ali, ono što ti hoću reći, gradovi su fenomenalni, i možda je dobro što ih Sarajevo i Banjaluka ne maltretiraju. Sad sam sam sebi u usta skočio, ali njihova «izolovanost» je vrjednija od hiljada inkluzija.

Zašto su sarajevski Srbi, koji su otišli iz ovog grada, prestali biti Sarajlije?

Ja ne znam. Eto, tim fenomenom se bavim godinama, da ne kažem decenijama. Ima tu nešto, ta sado-mazohistička crta kod ljudi koji su iz Sarajeva i više ne žive u njemu.

Recimo, u Banjaluku se nakon rata slilo zaista dosta ljudi odasvud. I svi će ti reći kako su izbjegli iz tog i tog mjesta. Kako su Zeničani, Bišćani, Drvarčani…A, Sarajlije, ne! Oni kažu da su sarajevski Srbi. Pazi ludila od konstrukcije.

Nisu Sarajlije, nisu čak ni bivše Sarajlije, nego sarajevski Srbi?! I sa takvom hobističkom predanošću ignorišu, a ponekad i ne vole svoj rodni grad, da to fascinira. Malo dublje sam rovario i shvatio da je Sarajevo gotovo jedini grad na svijetu gdje su Srbi prije rata bili privilegovana većina.

Po, već tada ustaljenom nacionalnom ključu bili su ili direktori velikih preduzeća ili dabome vojna lica sa svim privilegijama ili istaknuti profesori na dekanskim i rektorskim pozicijama ili advokati ili uposlenici na bitnijim foteljama «kulturnih radnika i medijskih poslenika».

Na neki način, osjetili su se superiornim u odnosu na ostatak Srba, pa je i njihov što dobrovoljni odlazak, što protjerivanje, što Krajišnikom organizovan egzodus, nekako trebao biti epopeičniji od ostalih.

I dan danas, a to je najfantastičnije, oni gaje u isto vrijeme i odiozu prema ostatku «srpstva», koga gledaju sa visine i pasivno-agresivnu, a zatomljenu ljubav prema Sarajevu i nacionalistički kult. Ufff, zajebano je to.

DANAS JE I TRUMP FAŠIZAM

A kako Vam izgleda Sarajevo danas?

Sivo. Doduše i prije je bilo. Kotlina.

Ma pazi, ja ti nisam neki reper za napljuvavanje ili hvaljenje Sarajeva. Imam dosta prijatelja u Sarajevu, tu sam često, ponekad i previše i Sarajevo mi je drag grad, koji čine dragi ljudi.

Pretopostavićeš da sam uvijek fenomenalno ugošćen, što ide u moju agendu izdajnika Republike Srpske (smijeh), ali zaista u Sarajevu mi je svaki, ali svaki put bilo fenomenalno.

Da, primjećujem više žena u (sa) marhamama ili hidžabima, ali ja to vidim kao bogatstvo. E, sad će sigurno neki sarajevski lokal-patriota reći, dođi, pa živi sa njima, ali ja stvarno gledam na različitosti kao bogatstvo.

Dabome, te različitosti ne mogu tebi, a ni ti njima dirati i oduzimati pravo na sopstvenu individualnost. Kad tako postaviš stvari, kad nema neke ksenofobične histerije, stvari mogu biti potpuno OK.

Zašto ste napisali: «Nikada više u Hrvatsku na more»?

Radi čitanosti. Dabome! Govorim o naslovu teksta. Bilo je za ne povjerovati koliko ljudi čita samo naslove. Tekst je nastao prije pet ili više godina godina i tada sam se još uvijek iščuđavao nad tom činjenicom.

Naravno da kolumna govori o potpunom apsurdu i haosu u glavi čovjeka koji ima isprojektovanu putnu horor-storiju, a zadese ga dobri i prijatni ljudi u Dalmaciji.

Moram ti priznati da sam nakon toga od ljudi koji su zaista pročitali tekst dobio na desetine ponuda za besplatno ljetovanje. Što je konkretno priznanje rada jednog stvaraoca (smijeh).

A zašto fašizam još nije zaspao?

Zato što mu spavanje nije imanentno. Ono, kao, neprijatelj nikada ne spava. Fašizam je sam po sebi bitno aktivistička ideja. Ne ona kako je shvataju salonski IPad inetelektualci, nego baš, baš manipulativna populistička ideja.

Fašizam bježi ispod ukalupljenih definicija, brzo se transformiše, mijenja se i poput Aliena živi. Pa, danas ti je Trump fašizam. Ali gdje je on najopasniji?

Četiri ljevičara se nađu i za mjesec dana «mukotrpnih pregovora, tribina i plenuma» osnuju pet raspalih partija, a četiri skinhaeda, neofašistička, za deset minuta naprave pičvajz u gradu, pretuku Roma, zapale šator izbjeglici, podijele «flajere» i umnože se u njih 16 minimum.

To je opasnost, mislite o tome. I radite na sebi, ako ništa!

O čemu naši političari razmišljaju kada – ne razmišljaju?

Ma, opušteno. Razmišljaju, kao i svi mi, koji to nismo. O familiji, zdravlju, fasunzi, slobodnom vremenu. Samo što je većini njih u familiju uračunato i par ljubavnika, ili ljubavnica da se «izdženderišem», zdravlje podrazumijeva redovne preglede u viđenijim evropskim klinikama, dobre zubne i ostale implantate, fasunga je i kupovina sinu ili kćerci automobil za punoljetstvo, slobodno vrijeme su Alpe, Maldivi, Pariz, Sejšeli…

U principu, sve ti je to isto, samo se ljudi mogu ispoštovati. Materijalna baza im je potentnija, da prostiš. E, sad, što su naši političari mahom supismeni ćutuci i što su prvi milion stekli «ne pitaj kako» sistemom, to je do nas. Nije do njih.

Da li ste proslavili “Dan RS-a”?

Skromno i u krugu porodice. Dabome da sam proslavio. Radno! Kako bi naš predsjednik Dodik i poželio. Imao sam baš, baš posla. Sav taj karneval ludosti na debelom minusu trebalo je ispratiti, pa tekstovi, kolumne, izjave…

Uglavnom, bilo je tu materijala sa 6 opskurnih romana. Dosta toga se i zaboravi. Na kraju, od svega mi je u glavi ostala mentalna slika psa lutalice, koji na potpuno praznom glavnom gradskom bulevaru prelazi ulicu na crveno, dok se iznad njega vijori stotine od kineza, po klizanoj cijeni kupljenih i od vjetra poparanih zastavica srpskih.

Valjda to govori sve o svemu.

FACEBOOK KOMENTARI

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *